Javne česme - istorijsko sećanje Grada Beograda
U vremenu kada previše žurimo da završimo obaveze ili stignemo na određeno mestovrlo često zanemarujemo izgled grada u kojem živimo. Naime, već decenijama ulice našeg glavnog grada krase fontane, spomenici kulture, parkovi i možda ono što nam se najmanje važno čini – javne česme. Prolazeći Knez Mihailovom najčešće stanemo pored Delijske česme kako bismo ugasili žeđ posebno tokom vrelih letnjih dana, a da i ne znamo njen naziv ili istorijat. Prolazimo i Terazijama, divimo se veličanstvenosti hotela Moskva, a Terazijsku česmu zaobilazimo ili se samo naslonimo na nju čekajući nekog. Od svih česama posebno izdvajamo istoriju Čukur česme, jer je tokom školovanja profesor istorije bar jednom morao pomenuti njen značaj.
Pored toga što se sve manje obraća pažnja na izgled grada u kojem živimo, važno je napomenuti zbog čega su javne česme uopšte značajne i zašto se nalaze baš na tim mestima na kojima ih, već ustaljeno, srećemo svakodnevno.
Slikovite prikaze i motive javnih česama možemo sresti kako u filmovima, tako i u crtanim filmovima. Taj značaj koje one imaju za gradove u stvarnosti, umetnici nisu izostavili i u kinematografskim prikazima. One su smeštene na javnim trgovima gde svi mogu da ih koriste. Ta logika snabdevanja vodom sa periferije do centra se koristila i u realnosti, ali i u umetničkim prikazima kroz crtane, te i na taj način nam ukazivala na njen značaj. Tako u poznatom Diznijevom crtaću Lepotica i zver, dok Bel peva i čita knjigu, vidimo da se u centralnom trgu nalazi velika fontana odakle su ljudi uzimali vodu, građani se skupljali, a žene prale veš. Mesto gde se najviše ljudi skupljalo bilo je kraj velike fontane za snabdevanje vodom (današnje javne česme). Taj metod postavljanje česama u centar grada jasno se vidi i u Beogradu. Česme su najpre postavljene u centralnom delu, gde je cirkulacija građana najveća: Trg Nikole Pašića, Knez Mihailova, Terazije, Kalemegdan i na drugim prometnim lokacijama.
Današnji Beograd, dok je još Rimljanima bio poznat kao Singidunum, imao je razvijen sistem za snabdevanje vodom. Rimljani su u to vreme iz raznih izvora potoka, kroz tunele koje su gradili ispod zemlje, usmeravali vodu do centra grada kako bi se što veći broj građana snabdeo njome. Kasnije su Turci pravili veće vodovode koji su završili na krajnjoj i poznatoj Mehmed-pašinoj česmi (Mehmed-paša Sokolović), koja se nalazi u unutrašnjosti kalemegdanske tvrđave (gornji grad), a koja predstavlja najstariju očuvanu česmu iz XVI veka.
Na samoj sredini Knez Mihajlova ulice, poznate i omiljene građanima za šetanje po lepom vremenu, nalazi se upravo Delijska česma. Viđali smo svi sigurno, da kada upekne sunce ili nestane flaširane vode, ljudi stanu i upravu tu svoju žeđ ugase. Međutim, ono što veoma malo ljudi zna jeste da je česma doživela tri preporoda. Na mestu gde se i danas nalazi, ranije je ta lokacija bila poznata kao Delijski konak za vreme Turaka. Tu su živele spahije, a po konaku je dobila naziv Delijska česma. Česma je podignuta 1843. godine i dobila je još dva neformalna naziva – Knjaževa i Gospodarska česma, po knezu Aleksandru Karađorđeviću. Česma je srušena 1889, a na istom mestu je podignuta malo drugačija, ali zadržavši prethodno ime. Nakon toga, drugi put je srušena 1913. godine dok se kopao temelj za izgradnju SANU-a. Poslednja obnova česme bila je 1987. godine. Tada je bila i velika rekonstrukcija Knez Mihailove ulice. Ideja je bila da treća česma poprimi izgled od prethodne dve, međutim zbog „neshvatljive urbanističke politike“, ta ideja čuvenog arhitekte Aleksandra Deroka senije obistinila. Od tada do danas jednostavan izgled Delijske česme za sobom nosi istoriju čak tri promene, ali i istoriju i priče mnogih prolaznika, koji su zastajali pokraj nje, neznajući dugu istoriju i njen sveopšti značaj.
Druga poznata lokacija su upravo Terazije. Opet slikamo hotel Moskva, objavljujemo lepotu hotela na društvenim mrežama i naslonimo se na Terazijsku česmu. Njeno poreklo vezuje se za porodicu Obrenović i ona predstavlja zaostavštinu Kneza Miloša Obrenovića. Pre Terazijske česme bila je postavljena tzv. Azijatska česmaispred koje je, prema zapisima iz tog doba, uvek bio veliki red građana koji su čekali da natoče vodu. Oko nje su se nalazile cisterne, odnosno zidane kule koje su ljudi nazivali „Terazije za vodu“ po čemu su i sam trg i česma na kraju dobili ime. Radovi su počeli 1859. godine i predstavljali su veliku atrakciju, gde se narod okupljao da gleda radnike i po velikim vrućinama, a otvaranje je usledilo sledeće godine. Česma je sve vreme svog postojanja uspela da izbegne razaranja, ali ne i premeštanja. Zbog radova na Terazijama 1911. godine bila je premeštena u Topčider, gde se nalazila naredne 64 godine. Nakon toga vraćena je na današnju lokaciju, na svima poznato mesto za sastanke, ali i mesto gde se svake godine okupljaju kolekcionari sličica različitih uzrasta družeći se i razmenjujući iste.
Verovatno svima poznata Čukur česma, svoj današnji izgled poprima nakon nemilog događaja iz 1862. godine kada je turski vojnik ubio srpskog dečaka Savu, jer se dečak ljutio što mu je sklonjen krčag sa česme od strane vojnika. Srbi su se tada pobunili, a Turci su ubli srpskog terdžumana Simu Nešića i smrtno ranili žandara Đorđa Nišliju. Svi ti događaji su bili okosnica za nove sukobe između Srba i Turaka, a u to vreme nije trebalo previše povoda za ratovanje zbog turbulentnog perioda, i razlog za bombardovanje beograda od strane Turaka 1862. godine. Na tom mestu u znak sećanja postoji pomenuta česma, koja ostavlja još jedan trag u istorijskom sećanju Grada Beograda.
Boemsku četvrt ili Skadarliju, takođe krasi jedna česma, u pitanju je Skadarlijska česma izgrađena 1966. godine i upravo na tom mestu se obeležava početak proleće-leto sezone podizanjem zastave Skadarlije. A na dnu ulice, preko puta Bajlonijeve pijace nalazi se i Sebilj česma, koja krasi kraj Skadarlije od 1989. godine. Ova česma predstavlja poklon Beogradu od grada Sarajeva, kako bi podsetio na kulturnu povezanost ova dva grada. Prva Sebilj česma je izgrađena u podno Trebevića koju je podigao je 1754. godine vezir Mehmed-paša Kukavica. Ali je u požaru 1852. godine je uništena, da bi 1913. godine bila obnovljena. Naziv ove česme potiče iz arapskog jezika i znači “objekat na putu na kome ima vode”. Projektant sarajevskog, ali isto tako i beogradskog sebilja bio je, čuveni arhitekta, ali i svojevremeno svetski šahista, Aleksandar Vitek.
Na primeru nekoliko poznatih česmi vidimo njihov značaj za Beograd iz prošlosti. Ljudi iz periferije su dolazili do grada kako bi uzimali vodu sa javnih česmi, ukoliko nisu posedovali svoje bunare. Sve to je kroz istoriju dovelo da se vremenom još više česama sagradi, tako da Beograd danas broji skoro 200 javnih česmi, čiji značaj nije svima dovoljno poznat. Javne česme kojih je bilo oko dvadesetak tokom XIX veka nalazile su se najpre u centru grada. Mesto za druženje i javna okupljanja, krasile su i krase i dan danas upravo česme. Veoma korisne zaostavštine iz prošlosti koje, pored toga što su lepe, imaju i svoju kako istorijsku tako i korisnu upotrebu danas, nažalost se nalaze se na marginama društvenih problema.
Možda zanat sakadžija – čovek koji na konjskim zapregama raznosi vodu sa česama i reka do kuća, nije više potreban, ali to ne znači da ne treba posvećujemo pažnju ovakvim temama. Dosta građana ne zna da se ispitivanje vode danas vrši na svega 16 javnih česami, od skoro njih 200, a vidimo da njihova uloga kroz istoriju i danas treba da ostane očuvana, odnosno da koristimo vodu sa njih. Zbog nesigurnosti u njihovu ispravnost pitanje je koliko je danas moguće koristiti vodu sa njih i da li su ljudi uopšte informisani o ispitivanju vode. Polako dolaze lepši dani i građani će više šetati glavnim ulicama Beograda, a pitanje javnih česmi i dalje ostaje na marginama, kao i njihova očuvanost i značaj od Rimljana pa do danas.Dok šetate gradom obratite pažnju kako na izgled, tako i na lokaciju gde se one nalaze.